ponedjeljak, 10. srpnja 2017.

O'snova - novi projekt koji dijelim s vama

Zadnjih 10 mjeseci se intenzivno družim sa svojom prijateljicom iz fakultetskih dana, velikom kreativkom i stilisticom  uvijek spremnom za izazove. Osobom koja ima nevjerojatnu energiju, s kojom želiš ići na kavu i onda kada završiš s kavom. S Bobom. S Bobom s Dbloga, trenutno najomiljenijeg bloga u regiji o svim Dstvarima. Onim Dlijepim stvarima.

Ja i Boba smo povezane na nekoliko nivoa. Na Bobinom Dblogu gostujem kao Dgost. Boba je pak u veljači zajedno sa suprugom Draženom napravila dizajn naše škole. Njezin muž je pak projektirao naš stan prije 4 godine. Naši dječaci se igraju zajedno. Obje shvaćamo posao jednako odgovorno i obje smo imale viziju iste priče koju pretačemo u nešto posebno.

Možda se ta priča već rodila 1.1.2017. kad smo nazdravili toj godini u Bobinom i Draženovom prekrasnom stanu, godini koja je odlučila tako ubrzano krenuti . 
Ali ono što jest, priča je dobila smisao prije nekoliko tjedana. 

Što je O'snova i kome je namijenjen projekt?
Naši najbliži se pitaju koja je osnova našeg projekta i koji je zapravo cilj svega. U kojem smjeru krećemo i što to zapravo smjeramo. 
Spremno im objašnjavamo da želimo okupiti ljude koji žele kvalitetno organizirati svoje vrijeme. I svoje snove. Otuda i O'snova. Organizacija snova. 
Želimo okupiti ljude koji žele zaposliti svoje ruke, nahraniti svoja osjetila, imati laganu, ugodnu bol facijalnih mišića od neprestanog smijanja. Ljude koji vole lijepe stvari, predane ljude i znaju gledati uvis. Ljude koji gledaju u bojama pa čak i kada siva prevladava. 
Naša ideja je da naši gosti i naši polaznici na našim radionicama, postanu prijatelji već nakon jednog druženja i da umjesto pružene ruke na odlasku ponude čvrsti zagrljaj.  
Ukratko, tako bi trebale izgledati naše radionice. 


O prvoj radionici
I zato, kada smo postavile ciljeve i znale što želimo, odluka za prvog gosta je pala na divnu Nevenu s bloga Hleb i Lale. Bloga koji ima dušu, ali i srce. Moguće ga je čuti kako kuca. Samo slušajte. Nešto nevjerojatno...
Nevena nam spremno dolazi i planira s nama jednu O'cool priču. Priču koja je više od radionice. Kao što će biti svaka naša radionica. 

Dolazite po naramak uspomena?  

Detalji o radionici
Sigurna sam da kad nešto čovjek jako želi, može bez problema doći do informacija i ako nisu napisane detaljno. Ukoliko se taj plan izjalovi, kontaktirajte me i spremno ću vam dati koordinate jednog divnog putovanja.

Naš web se "pušta" danas pa sve možete pratiti na eventu

nedjelja, 9. srpnja 2017.

Kava u Hong Kongu/ Nevena s bloga Hleb i Lale

Postoji li uopće blog na ovim prostorima koji ima ime koje kad ga izgovoriš otpjeva jednu pjesmu. Nemojte me krivo shvatiti, ima divnih blogova i blogera, ali pjesma je samo jedna. Hleb i Lale. Nevenin Hleb i njezine Lale.
Godinama ju pratim, kuham po njezinim receptima, putujem zajedno s njom kroz njezine postove, divim joj se privatno i poslovno. I da... volim njezin zarazni osmijeh i smijeh.
Nevena zna s riječima i riječi ju slušaju. Ritmično piše, majstorski fotka i ja ju poznajem. Osobno.
Nedavno je bila i u Hong Kongu i tu se rodila ideja da mi napiše redak dva o kavi u Hong Kongu. Nevena se složila i stigao je ovaj divan tekst. I slike. I ta energija iz Bačkog Petrovca. I da, naravno, Hong Konga.

I na kraju...

Presretna sam što mogu s vama podijeliti tu novost! Draga Nevena dolazi u Zagreb kao gost radionice koju organiziramo moja Boba iz Dblog.hr-a i ja u sklopu našeg novog projekta O'snova.

Ta-daaaaaa...

Nevena i njezin Hong Kong <3



Honkgys piju čaj. Nedavno sam videla listu zemalja sa najdugovečnijim stanovništvom. Švedska je bila na trinaestom mestu, Japan na drugom. Znate ko je na prvom? Hong Kong. Čaj koji oni svuda nose sa sobom u bočicama ima sigurno uticaj na njihovu dugovečnost ali mnogo više od njega, za tu činjenicu je zaslužno to što Honkgys vole i cene život.

Oni ga vole kroz mnoge aspekte- duhovnost, zajedništvo, toleranciju, miroljubivost i meni posebno zanimljivo, u uživanju u svakodnevnim stvarima- između ostalog u hrani i piću. Dugo nisam videla na jednom mestu toliko puno ljudi koji stalno nešto žvaću i srču i potpuno su predani tom užitku.

Ja nisam Honkgy, jel, super mi je čaj uz ručak ali mnogo volim te dve kafe koje pijem svaki dan. Volim da sednem i izdvojim vreme za njih. Sama ili u društvu. To je deo nas, naše kulture, naše svkodnevnice. Ne mogu tek tako da se prešaltam na čaj. Probala sam već ali nije išlo :)
U Hong Kongu kafu ne možete da kupite u kafiću. Oni nemaju kafiće.

Ili je pijete u restoranu. Tada je ona napravljena sa crnim čajem, ledom i kondenzovanim mlekom. I jako je dobra! I slatka. Sama kafa u toj mešavini ima potpuno drugačiji ukus od arabike  na koju smo navikli. Hongkys će da je piju uz klasični doručak- kajgana, tost sa puterom i supica sa makoronima i komadićima šunke. Ha!? Pa ne baš your average breaky :D



Ili je pijete u kafeteriji. Tada je ona, uh, baš dobra kafa.
Hongkys koliko god da su tolerantni, nekvalitet hrane i pića ne opraštaju. Zato je kafa ili dobra ili ta kafeterija neće raditi dugo.



Starbucks-a i Pacific coffee-a (slična franšiza)  ima na svakom ćošku, bukvalno, i puno ljudi pije kafu tamo jer oni vole "klasičnu" kafu, ali je ona u manjim, alternativnim, kafeterijama daleko bolja. Mogu slobodno da kažem jedna od najboljih kafa koje sam pila do sada.
Prostor je u Hong Kongu najveći luksuz pa tako su te kafeterije baš mini, pogotovo one na ostrvu. Vrlo su jednostavnog dizajna, less is more je moto na većini mesta. Obišla sam dosta kafeterija ali mi se najviše dopala kafeterija 18 Gramms u Sheung Wan-u.



Prostor u kom se nalazi kao da je adaptirana garaža. Vrlo je mirno, svira bossa nova i usluga je baš onako kako treba. Opušteni su, vrlo ljubazni i nenametljivi i za zeru sporiji nego što bi trebalo. Ali u stvari, baš tako i treba. Uspori, pijuckaj svoju kafu i uživaj u životu dok ti pravimo poširano jaje i avokado tost.



Menu je kao i u većini kafeterija vrlo "zapadni" i to mi je jako prijalo jer sam 90% vremena jela i pila isključivo "istočnjačke" stvari i prijalo mi je da umesto moćija, kolačića od pirinčanog brašna punjenih mangom, pojedem banana bread koji nije nikakva loša kopija pravog već je baš savršen.

Volim što je zabranjeno pušenje unutra ali nisu nazi nastrojeni prema ljudima koji uživaju u cigareti tako da i napolju imaju stolove. What ever rocks your boat stav primenjuju svuda i prema svima.

Društvo Hong Konga je duboko ogrezlo u konzumerizam. Šoping molovi su puni ljudi sa zilion kesa u rukama. Restorani, kafeterije,.. Šta god da vam padne na pamet, ima. Ali istovremeno, parkovi su puni ljudi koji vežbaju jogu i tai chi, ne jer je to trenutno moderno, nego jer tako je oduvek. Porodično se ide vikendom ili sa prijateljima na hiking. Community work je čest i dobrovoljan. Hramovi su posećeni, održavani. U zdravom telu zdrav duh. I obrnuto.
Za mene je to neverovatno kontradiktorno ali shvatila sam da ovaj grad živi po nekim drugim pravilima. Njegovi stanovnici imaju zadovoljan izraz lica dok ih gledam u javnom prevozu, na ulici... Smireni su. U sred te vreve i haosa, užurbanih ljudi, automobila, betona, stakla  nalaze se zelene, raskošne oaze i ljudi koji u njima piju čaj ili kafu i gledaju negde u daljinu, gotovo meditativno.
Balans.
Mislim da je to tajna njihove dugovečnosti.



Fotografije: Nevena Zelunka Cvijetić / Hleb i lale


petak, 30. lipnja 2017.

Vlakom Zagreb - Knin po najbolju fotku

(glazbena podloga ovog posta)
Lipanj je zbog tog vikenda zapravo bio posebno poseban. Neke stvari si čovjek jednostavno treba dopustiti. Dopustiti da obuče djevojačku majicu, da si okači šešir sreće i da sjedne na vlak. Na vlak za Knin. Da ne zna kako i što objasniti nekim tamo ljubopitljivim ljudima zašto ide u Knin. Čovjek si treba dopustiti disati, udahnuti, izdahnuti i ponoviti sve to kada želi.



Novi ljudi u životu
Ljudi u našim životima ostaju kad imaju razloga ostati. Ne moraš ih viđati redovito. Čak ne morate biti u istom gradu. Oni ostaju. Kao što će ostati ovi koje sam upoznala dvadeset i trećeg u mjesecu lipnju u selu Riđane.
Neke pamtimo po djelima, neke po tome kako drže ruke u džepovima, a neke po mirnim i staloženim rečenicama. Tako ću ja pamtiti.
Uistinu je teško ostati ravnodušan pred ambicijama ljudi koji te okružuju i tako jasnim pogledima na budućnost. Samo gledaš i pokušavaš taj sjaj iz njihovih očiju ukrasti na trenutak i ugraditi u svoje. Jer njihov sjaji bolje i ljepše. Tako se čini. A tvoj, kao da je malo izgubio sjaj.
(nova neka glazba)



Fotografija
Čini se da je ova radionica pokazala da je to jedna od mojih strasti koja se zadržala najduže od svih. Naravno, uz ovaj blog. Sviranje violine. Pisanje. Čitanje. Druženje. Uza sve što radim. Ali fotografija i život koji ona zaustavlja je nešto što najsretnije pobjeđuje sve moje borbe u tim mojim unutarnjim borbama. Jer postalo je nekako važno da se svaki trenutak zaustavi i da ga pamtim, i znam, i da traje. Kao ta fotografija.
I zato fotografiranje. I zato radionica Sonje Lazukić. I Dejana. Baš tamo negdje u Kninu, u selu Riđane.



Znanja
Naučila sam puno, o fotografiji, o željama, o snovima, o tome kako da ideš naprijed i ne staneš. Bez obzira gdje živiš, kako živiš, koliko ti je godina i koliko si slab. Ili jak. Naučila sam sve te stvari od predavača i od polaznika.
Od Jelene.
Od bake Milice.


Naravno, učila sam kako stilizirati, fotografirati, obrađivati fotografiju, i kako biti sretan s onim što napraviš. Jednostavno ponekad moraš biti sretan. Nađeš razlog. Nije teško.




Što dalje...
Učiti dalje. Ne zaustavljati se u želji da učimo. Učiti ono što smo oduvijek željeli naučiti.
Učiti s ljudima koje prvi put vidimo. Koji niti ne znaju da se poznajemo preko nekih drugih ljudi. Učiti se smijati, pjevati na sav glas na zadnjem sjedalu auta s ljudima. Falšati. Posebno falšati.
I smijati se tome.



Hvala svima još jednom Sonji, Dejanu - a ne Deanu :), Jeleni, Ivani, Nedi, Ani, Simoni) na divnom vikendu, koji ću pamtiti dugo. Dugo.
A, posebno će pamtiti one.
Moje fotografije.

















petak, 2. lipnja 2017.

The Cool Hotel Guide

Volim već dugo vremena hotele, boraviti u njima, gledati ih u časopisima, na internetu ili pak na Instagramu. Oni mi nude jedinstvenu mogućnost da se na nekoliko dana preselim iz svog života u neki drugi. Biram(o) ih pomno i strpljivo prije nego otputujemo jer je ponekad teško pomiriti svoje želje sa svojim mogućnostima.


Iako kažu da hotelska soba nije toliko važna, kao niti hotel jer ako otputuješ, samo ćeš odspavati u njoj, pa je svejedno gdje si, ja se baš nekako i ne slažem.


Hoteli u kojima smo bili, a imali su neki sadržaj su nam bili itekako sastavni dio putovanja. Jutarnje buđenje uz brzu kavicu na terasi, zapisivanje nekoliko misli u blokić dok se sunčam na terasi ili pak lijepi erker s kojeg promatram život tog nekog grada, su mi itekako postali bitni.


Ph. Oysters.com

I zato ja, biram, dugo i pomno, slažem kadrove tog mjesta koje će nam biti dom nekoliko dana u glavi i zamišljam da je potpuno drugačije od svega što smo do sada vidjeli.

Ph. TripAdviser

Stoga sam i krenula s Instragram profilom: thecoolhotel_guide gdje postam neobične hotele u kojima sam bila ili u koje želim ići u suradnji s Instagram zajednicom ili nakon pretraživanja po internetu.

Ako imate kakvu preporuku ili se upravo nalazite u tom nekom super cool hotelu, dodajte #thecoolhotel ili #thecoolhotel_guide kako bih mogla podijeliti fotku na Instagramu i saznala za to neko vaše divno mjesto u svijetu hotela.


petak, 12. svibnja 2017.

Praktik, Barcelona i mi

(klik, klik)
Nisam vam još ispričala jednu priču o lancu hotela Praktik u Španjolskoj. Spomenula sam ga već nekoliko puta u starim postovima, ali još uvijek nije dobio svoj post. Nepravedno, znam.
Ne znam, doduše, bi li ga nazvala lancem, zvuči grubo, neromantično i ocvalo. Ja bih ga nazvala, onako, više nekim lančićem. Neka bude platinastog sjaja.

Ph. Praktik Rambla archive

Ja vam baš tako nekako odem, često, vrlo često onamo. Izgubim se u bijelim dugačkim zavjesama koje se njišu na povjetarcu mojih misli i samo, dišem. Udahnem i izdahnem. Nekoliko puta. Zapetljam se u tim zavjesama, onako dječje, i kao da ne tražim izlaz.
Ne javljam se isprve kada on zove moje ime. Ja samo dišem. I žmirim.


  Ph. TripAdvisor


Zašto Praktik? 
(predragi Otmar u pozadini  - kliknime)

U Praktiku smo završili slučajno. U našoj kući, najbolja mjesta za spavanje/hotele, nalazi on. Ja se volim gurati da sam ekspert, no, ako treba naći nešto odlično, a pritom ne skupo, on je taj koji nalazi. Ima dovoljno strpljenja da uvijek pobjedi u toj bitki, iako bitke, zapravo, niti nema.

U Praktik Rambli smo bili prvi put 2009. godine. Hotel se tada otvorio na lokaciji nedaleko ulice Ramble (onog "vrevastog" dijela). Već su fotke na Bookingu obećavale. Ulaz je bio toliko fascinantan da nam je trebalo neko vrijeme da dođemo do recepcije (iako se samo radi o 10 metara). U tom je ulazu čak i Murad Osman, godinama kasnije, snimio jednu #followme fotku. Ako to nije dokaz da je ulaz divan, ne znam što je :)

Ph. Murad Osman

U Praktik smo došli u prvom tjednu njegovog početka rada. Svaki dan su nas iznenađivali novim predmetima u sobi. Jedan dan je došao telefon, drugi dan lampa, a ja sam svaki dan iščekivala da vidim što nam dalje nose. Utvaram si da su ga stvarali dok smo boravili u njemu. Mi smo svjedočili i radovali se predmetima koji su trebali već biti tamo i ranije.

Ph. TripAdviser

Ph. http://www.yourlittleblackbook.me


Praktik Rambla (a i svi Praktik hoteli) su napravili još jednu cool stvar. Napravili su suradnju s brandom H2O te su sve kupke, šamponi tog branda. Ja sam se zaljubila u taj miris i isti mi još dan danas evocira nevjerojatnu erupciju pozitivnih emocija, sjećanja na Gaudijev grad i stropove ovoga hotela s oko 3m, kada god ga pomirišem.
....a mirišem ga jer sam napravila zalihu gela za tuširanje dok smo još bili u Americi...
Neka mi život miriše na odmor, to je bila parola kad sam odriješila kesu.

Miris, zavjese, balkoni, zelene pločice u kupaonici, zgrada iz 19. stoljeća, visoki stropovi, i glava puna osjećaja sreće. Ne znam kako je moguće, no, taj mir koji sam imala tamo,  taj nevjerojatni mir i zadovoljstvo, te sieste i propuh u glavi, prizivam svaki put kad je u glavi strka i zbrka od života. Kao da to mjesto štiti, grli nevjerojatno jačinom i ne da da se osjećaš sam, nesretan i tužan.

Ph. Praktik Rambla archive


Bili smo u hotelu 9 dana i mogu reći da je uz  hotel Wiesler, ovo mjesto na koje se vraćam i vratit ću se.

Drugi  neki Praktik - Garden mu je ime

Iako se Praktik Rambla i ja pratimo neprestano, što na Instagramu, što na Facebooku, nije nam bilo suđeno da gledamo kroz prozor tog hotela i 2015. Cijena sobe se udvostručila od onda kad smo bili, i ljubav je ovaj put bila ipak preskupa. Međutim, vođeni mišlju da koncept Praktik hotela u Barceloni i Madridu može biti samo i jedino uspješan, bez obzira u kojem od njih odsjednemo, dogovorili smo se da ćemo stvarati sjećanja u jednom drugom Praktiku, i to ovaj put Gardenu. Centar grada i dalje u pitanju, simpatična priča i iza ovog hotela, H2O šamponi i dugačke bijele zavjese.

Ph. me

Napravila sam test za sebe i njih te sam htjela vidjeti mogu li jednako biti sretna u njihovoj najjeftinijoj i najskupljoj sobi.
Bili smo tako 3 dana u jednoj i 3 dana u drugoj sobi. Nije im bilo jasno na recepciji što pokušavam, no, nisu se previše zamarali. Siesta samo što nije počela. Njima je svejedno u kojoj je tko sobi. Siesta. Ili mi.

 Ph. Hotel Praktik Garden archive

Ph. Hotel Praktik Garden archive

Moj eksperiment je urodio plodom. Najjeftinija soba je bila preuska, imala je premalo mjesta za stvari, pogled je bio na obližnju zgradu, ali se nalazila u Barceloni. Bila je čista, simpatičnog dizajna i mirišala je na H2O. Bila je naša i nije smetalo što nema te dugačke zavjese.
Nakon tri dana, skupili smo svoje stvari i preselili u veći krevet, kupaonicu i balkon. I, rekla bih, više stropove i atmosferu koja je bila ipak ponešto drugačija od one prve sobe. Bilo nam je lijepo. Imali smo onaj wow efekt kad smo ušli. Ja sam se igrala fotografa i htjela sam zaustaviti čestice prašine na svojim slikama.

***
Međutim, bili mi u jeftinoj ili skupoj sobi, ono što se računa je da smo bili u Barceloni. Gradu kojem se vraćamo neprestano... Opet... I opet.

Praktik koncept je nešto što pratim i nikad mi neće biti dosta onoga što on nudi. Nikad se neću zasiti te njegove atmosfere, iako sam došla samo prošetati gradom.

Ph. Hotel Praktik Garden archive

četvrtak, 9. ožujka 2017.

Sve moje kave. Ili the best of. Od Zagreba do Amerike.

Naša putovanja se danas čine kao neki stari filmovi i neka prošla vremena. Usudim se reći da smo bili smjeli. Pakirali smo stvari nekoliko puta godišnje, otvorena srca. Ostavljali dio sebe tamo negdje gdje ne pričaju naš jezik. Gledali smo u prozore zgrada i zamišljali da tamo živimo mi. Ja bih kriomice pogledala još i dva tri druga prozora i zamislila i izmislila priče tih ljudi u tom gradu. Vječito bih se pitala kako su oni baš ovdje, u tom gradu, a ja ili mi ovdje, u svom gradu. U kojem je trenutku to odlučeno i tko je odlučio? Nisam nesretna s odlukom, samo me interesira tko je odlučio?

U zadnje vrijeme biram mjesto za kavu po broju stranih jezika ljudi koji ih govore upravo na tom mjestu. Oni me vode onamo kako želim ići i osjećam se ispunjenom. Uskoro otvaraju i novo mjesto bliže mom domu i poslu. Definitivno provjerite C O G  I  T  O. 
Ljestvica za kavu je visoko postavljena. Ne znam kako sam došla do toga. No, visoko je. Uskoro krećem i sama u samostalno spravljanje iste i igranje okusima. Bit će to moj osobni kućni hipsteraj.Obožavam se razbacivati tom rječju. Kao da imam 25. Ponovno.


Kroz ovaj post imam namjeru proputovati cijeli svijet. Ako želite, možete sa mnom. Ako ne, samo bacite oko na sličice. Danas je to isto ok.

Rado se sjećam naše zadnje kave u Beču. Tamo se ne možeš spotaknuti na prosječnost. Kod njih to ne postoji. Kod njih i ti prestaneš biti prosječan. Ide kao bonus uz kavu.



Osjećam uvijek neku sreću kad odem u Nømad u Barcelonu. Kad ga se sjetim, mogu stvarno namirisati to jutro. Mogu otići onamo i kada sam ovdje. Ludost, znam. Mogu, zaista.



Post ne može proći bez neizostavne šangajske kave pune istine. Pune sjete i sreće. Kako bih mogla izostaviti?



Čekaj, a San Francisco i Fourbarrel? Mi, klinac i ekipa sa skriptama okolo? Mjesto na kojem nisam imala štreberske naočale. Apsolutno neprihvatljivo, a opet toliko prihvatljivo.



Moment kad sam shvatila da imam odličan popis mjesta za kavu za Moskvu, nakon što sam napisala da je tamo kava očajna? Kako bih mogla zaboraviti Les i Double B? Tamo govore mojim najdražim jezikom. Nemoguće je prijeći pored toga.



I sami početak mojih priča o kavama. New York. 2010. Hipsteri prije hipstera. Vrijeme kada je slikanje kava iz ptičije perspektive bilo ludost. Moj Gregory's. Moja prva prava kava u New Yorku.


I opet na kraju posta, misija ispunjena. Otputuješ i kad nemaš za to mogućnosti. Tješiš se da nije sve u kupljenoj avionskoj karti. Ima nešto u tim uspomenama. Još ne blijede i još se mogu, malo, strpjeti da klinci malo narastu. A onda... probajte nas zaustaviti :)

Uživajte u danu! U kavi!

NOTE! Post je sponzoriran u obliku nevjerojatnih erupcija osjećaja dok je pisan.
PLEASE NOTE! Ovo je možda najskuplji post koji imam. Trebalo je proći silne kilometre da bi uopće bio napisan. A tek oporaviti se od svih tih uspomena i vratiti se u svakodnevicu nakon toga. Vrijednost je uistinu neprocjenjiva.